Glavni izazovi socijalnoj inkluziji
Prema „Izvještaju o socijalnoj inkluziji za 2021.godinu“ stopa zaposlenosti u BiH prema Anketi o radnoj snazi, iznosila je 39,6% i u blagom je padu u odnosu na prošlu godinu kada je iznosila 40,1%. Pored toga što se stopa zaposlenosti smanjila, jaz u stopi zaposlenosti među spolovima se povećao. Kod muškaraca stopa zaposlenosti je povećana sa 50,9% na 51,1%, dok se stopa zaposlenosti kod žena smanjila sa 29,9% na 28,7%. Stopa nezaposlenosti mladih u dobi od 15 do 24 godine, za 2021.godinu iznosila je 36,6% i veća je za 2,8% u odnosu na 2019. godinu, kada je iznosila 33,8%, a manja za 2,2% u odnosu na 2018.godinu kada je iznosila 38,8%.
U martu 2020. godine, kao posljedica pandemije, zatvorene su škole širom BiH, a institucije zadužene za obrazovanje u BiH pokrenule su e-učenje. Dostupni podaci prema Nacionalnom izvještaju o razvoju ljudskih resursa za 2020. godinu; Socijalna inkluzija u BiH pokazuju da je 99% djece i mladih koji pohađaju osnovno, srednje i tercijarno obrazovanje imalo pristup platformama za e-učenje. U međuvremenu, djeca i mladi izvan obrazovnog sistema i bez adekvatnog pristupa informaciono-komunikacionim tehnologijama i internetu bili su lišeni mogućnosti e-učenja. U smislu socijalne isključenosti, Romi su kategorija stanovništva koja je najviše pogođena ovim problemom, što je potvrđeno brojnim istraživanjima. Romska djeca su neproporcionalno pogođena, a predstavljaju najmanje 6% djece koja nemaju pristup Informaciono-komunikacionom sistemu i Internetu.
Prema Izvještaju, osobe s invaliditetom su najranjivija, isključena i marginalizirana grupa u BiH. Teškoće i prepreke sa kojima se ova populacija svakodnevno susreće variraju od ostvarivanja osnovnih životnih potreba do prava na kretanje, obrazovanje i rad. To je populacija koja je najteže podnijela posljedice pandemije po pitanju pristupa obrazovnom sistemu.
Socijalna inkluzija djece iz ranjivih kategorija u srednjem obrazovanju predstavlja izazov za BiH. Istraživanje višestrukih indikatora koje je proveo UNICEF 2010. i 2011. godine (MICS) pokazalo je da 92% srednjoškolske djece pohađa srednju školu kako u FBiH tako i u RS. Došlo je do povećanja broja upisa djece iz ruralnih područja u srednju školu, ali je došlo do smanjenja broja upisa u prelasku iz osnovne u srednju školu. Istraživanje kao razloge navodi sljedeće: nedostatak motivacije, nedostatak roditeljske podrške, potreba za poslom, preseljenje u drugu državu i nedostatak prevoza među najvažnijim su razlozima napuštanja školovanja prema Nacionalnom izvještaju o razvoju ljudskih resursa za 2020. godinu.
Prema Indeksu socijalne isključenosti, 49,4% stanovništva u BiH je po nekom osnovu socijalno isključeno, što znači da je BiH rangirana treća od susjednih zemalja za koje je rađena procjena.
Definicije i koncepti
Autori mogu naznačiti bilo koje definicije, koncepte ili specifičnu terminologiju koja se odnosi na društvenu inkluziju mladih, koja obuhvata karakteristična razumijevanja i aspekte situacije u zemlji i olakšava razumijevanje njenih glavnih karakteristika vanjskom čitaocu.
Na nivou države ne postoji usaglašena definicija socijalne inkluzije. Postojeće zakonodavstvo koje pokriva oblast socijalne inkluzije u suštini polazi od definicije Vijeća Evrope, koja pokriva tri ključna pojma:
Vijeće Evrope: Socijalna isključenost je „proces u kojem su određeni pojedinci gurnuti na rub društva i onemogućeni da učestvuju u društvenim odnosima i razvoju u punom obimu svojih kapaciteta zbog svog siromaštva, ili nedostatka osnovnih kompetencija i mogućnosti cjeloživotnog učenja, odnosno kao rezultat diskriminacije. Pojedinci i/ili grupe stanovništva su na taj način udaljeni od radnih mjesta, prihoda i mogućnosti obrazovanja i usavršavanja i spriječeni da se pridruže i učestvuju u društvenim mrežama i aktivnostima zajednice. Isključeni pojedinci i/ili grupe imaju mali i neadekvatan pristup institucijama, vlastima i procesima donošenja odluka” (Vijeće EU, 2004: 8).
Socijalna inkluzija je proces koji osigurava da oni koji su u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti dobiju mogućnosti i resurse potrebne da u potpunosti učestvuju u ekonomskom, društvenom i kulturnom životu i da uživaju u životnom standardu i blagostanju koji se smatraju normalnim u društvu u kojem žive. Socijalna uključenost osigurava veće učešće građana u donošenju odluka koje utiču na njihove živote i pristup njihovim osnovnim pravima” (Vijeće EU, 2004: 8).
Siromašni pojedinci ili porodice su oni čiji su resursi (imovina, novčani prihodi i usluge iz javnih i privatnih izvora) toliko neadekvatni da ih onemogućuju da imaju minimalno prihvatljiv način života u državi članici u kojoj žive (Vijeće EU, 1975.).