Savremeni načini života, društvene mreže, pandemija i nedostatak društvene svijesti doveli su do toga da su zdravlje, dobrobit, socijalna i zdravstvena sigurnost, a posebno mentalno zdravlje mladih u BiH sve više ugroženi. Nepostojanje nadležnog ministarstva na državnom nivou koje bi regulisalo ova pitanja, nepostojanje nacionalnih strategija, zakona i široke administracije, otežavaju potpuno i adekvatno rješavanje ovog pitanja.
Mladi ljudi u BiH suočavaju se s brojnim rizicima u ovoj oblasti, od kojih su najintenzivniji: posljedice rata i njegovi narativi, pogoršanje uslova života, povećana zloupotreba psihoaktivnih supstanci, alkohola i duhanskih proizvoda, loše mentalno zdravlje (sa povećanom stopom samoubistava), loše fizičko zdravlje uzrokovano nebavljenjem sportom, vršnjačkim nasiljem, nedostatkom informacija o seksualnom reproduktivnom zdravlju, HIV/AIDS-u i polno prenosivim infekcijama, ne kvalitetna prehrana, posljedice pandemije, itd. Kod određenih grupacija u društvu, primjetan je značajan broj mladih bez zdravstvenog osiguranja.
BiH društvo nastoji izbjeći izazove učenjem određenih lekcija, odnosno usvajanje zdravih modela ponašanja. Određeni nivo odgovornosti snose i mediji, koji trebaju kreirati kodekse i usvojiti nove norme ponašanja kada je u pitanju izvještavanje o samoubistvima, kojih je, nažalost, sve više među mladima u BiH.
U BiH ne postoji sistem adekvatnog i pravovremenog informisanja mladih. Potrebno je pružiti informacije koje su relevantne, pouzdane, dostupne, blagovremene, potpune i razumljive. Neophodno je mladima omogućiti pristup informacijama i stručnom savjetovanju na organiziran, kvalitetan i standardizovan način kako bi postali značajni učesnici u unapređenju kako vlastitog zdravlja, tako i zdravlja zajednice. Osim toga, u pružanju zdravstvenih i nezdravstvenih usluga koje su dostupne, pristupačne, povjerljive, besplatne, visokokvalitetne, prihvatljive i rodno osjetljive treba uspostaviti takozvani „prijateljski pristup“ mladima. Zdravstveni radnici nisu dovoljno senzibilizirani za rad sa mladom populacijom, jer se ova populacija općenito smatra „zdravom“. Zbog toga se pažnja u ustanovama primarne zdravstvene zaštite najviše posvećuje radno aktivnom stanovništvu i starim licima.
Zdravstvena pitanja mladih treba rješavati na multidisciplinaran i multisektorski način na svim nivoima – od državnog i entitetskog do kantonalnog i lokalnog nivoa, ali najveća neposredna korist se postiže rješavanjem pitanja u lokalnoj zajednici, delegiranjem odgovornosti, ovlaštenja i resursa, te saradnjom između vladinog i nevladinog sektora. Postizanje boljeg zdravlja mladih moguće je kroz aktivno učešće svih aktera u društvu kako bi se promijenili uslovi koji značajno utiču na odnos zdravlja i bolesti. Od proaktivnosti svih učesnika u reformi i podjele odgovornosti za postizanje ciljeva zavisit će budući zdravstveni potencijal mladih.