4.1 Opći kontekst

Glavni izazovi socijalne inkluzije

Prema Izvještaju o socijalnoj inkluziji za 2025. godinu, visoka nezaposlenost mladih predstavlja jedan od ključnih izazova, značajno utičući na kvalitete života, socijalnu uključenost i društveno učešće mladih. Migracije i odlazak kvalificiranih kadrova (odljev mozgova) i dalje su izraženi problemi, jer mladi, obeshrabreni ograničenim mogućnostima i nedostatkom sistemske potpore, nastavljaju napuštati zemlju u potrazi za boljim prilikama. Ovaj trend predstavlja dugoročnu prijetnju ekonomskom i društvenom razvoju Bosna i Hercegovina. Niska stopa nataliteta i visoka stopa mortaliteta dodatno pogoršavaju demografsku sliku. Iako postoje zakonski okviri za mlade, njihova primjena nije ujednačena na teritoriji cijele zemlje, što slabi ukupnu uključenost mladih. Obrazovni sustav nije dovoljno inkluzivan, nedovoljno je usklađen s potrebama tržišta rada i ne pruža adekvatnu podršku marginaliziranim skupinama, uključujući Rome, djecu povratnike i mlade s invaliditetom.

Prema podacima iz Izvještaja, stopa zaposlenosti u Bosni i Hercegovini u 2023. godini iznosila je 41,5 %, što predstavlja blagi rast u odnosu na 40,2% u prethodnoj godini. Prema Anketi o radnoj snazi za 2022. godinu, stopa aktivnosti iznosila je 47,6 %, što je blagi pad u odnosu na 48,2% godinu ranije. Uočljiv je rodni jaz: 59,6 % radno sposobnih muškaraca bilo je aktivno, u poređenju sa samo 36,1 % žena. U 2023. godini stopa nezaposlenosti iznosila je 13,2 %, što je smanjenje od 2,2 procentna poena u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno je zabilježen i pad registrirane nezaposlenosti – u prosjeku je tokom 2023. godine bilo 348.918 nezaposlenih osoba, što je za 15.000 manje nego godinu ranije.

Izražen rodni jaz dodatno produbljuje ove izazove. Stopa aktivnosti žena znatno je niža od stope muškaraca (oko 36 % u odnosu na 60 % prema novijim podacima), a razlika je još izraženija među mladima. Mlade žene suočavaju se s višim stopama nezaposlenosti i manjim izgledima za zaposlenje, dijelom zbog tradicionalnih rodnih uloga, ograničene potpore za brigu o djeci i diskriminacije pri zapošljavanju. Ovi faktori mnoge mlade žene guraju u neaktivnost ili nesigurne oblike rada, produbljujući rodni jaz u ekonomskoj participaciji i jačajući cikluse siromaštva i isključenosti.

Migracije i odlazak kvalificiranih kadrova i dalje predstavljaju kontinuirane izazove, jer mladi, obeshrabreni ograničenim prilikama, visokim barijerama (ne)zaposlenosti i nedostatkom sistemske potpore, napuštaju zemlju u potrazi za boljim mogućnostima u inostranstvu. Ovaj trend predstavlja dugoročnu prijetnju ekonomskom i društvenom razvoju Bosna i Hercegovina.

Niske stope nataliteta i visoke stope mortaliteta dodatno pogoršavaju demografsku sliku. Iako postoje pravni okviri za mlade, njihova primjena nije ujednačena među entitetima, što slabi ukupnu uključenost mladih. Obrazovni sustav nije dovoljno inkluzivan, pokazuje slabu usklađenost s potrebama tržišta rada te ne pruža adekvatnu podršku marginaliziranim mladima, uključujući Rome, djecu povratnike i mlade s invaliditetom.

Prema Anketi o radnoj snazi, ukupna stopa zaposlenosti u 2024. godini dostigla je 42,9%, u odnosu na 41,5% u 2023. godini. Stopa aktivnosti kretala se oko 47–48%, uz i dalje prisutan rodni jaz (oko 61% muškaraca u odnosu na 36% žena). Prema Indeksu socijalne isključenosti, 49,4% stanovništva Bosne i Hercegovine izloženo je nekom obliku socijalne isključenosti, čime je zemlja rangirana kao treća među procijenjenim susjednim državama. Bosna i Hercegovina ne koristi EU SILC (Anketu o prihodima i uvjetima života), već za praćenje socijalne isključenosti koristi Anketu o potrošnji domaćinstava.

Anketa o radnoj snazi koju je 2023. godine provela Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine pokazala je da je stopa nezaposlenosti mladih uzrasta 15–24 godine iznosila 30,1 %, što ukazuje na njihov nepovoljan položaj na tržištu rada.

Od početka pandemije COVID-19 u ožujku 2020. godine, prelazak na online nastavu u Bosni i Hercegovini dodatno je ukazao na postojeće nejednakosti u pristupu obrazovanju i produbio ih, posebno kada je riječ o ugroženim skupinama. Iako je prema izvješću UNDP-ija iz 2020. godine 99% upisanih učenika imalo pristup platformama za e-učenje, djeca izvan formalnog obrazovnog sustava, često iz marginaliziranih zajednica, u velikoj mjeri su bila isključena zbog nedostatka uređaja, pouzdane internet veze ili digitalnih vještina.

Postpandemijski period pokazuje trajne, a u nekim slučajevima i produbljene izazove socijalne isključenosti, naročito među romskom djecom:

• Digitalni jaz tijekom zatvaranja škola nerazmjerno je pogodio romske obitelji. Mnoge nisu imale potrebnu tehnologiju, što je dovelo do značajnih gubitaka u učenju koje je bilo teško nadoknaditi. Procjene UNICEF-a i partnerskih organizacija (2021–2023) naglasile su potrebu za otpornim obrazovnim sustavima, uključujući modele kombiniranog (blended) učenja, ali je njihova implementacija bila neujednačena.
• Istraživanje iz 2022. godine koje je provela Mreža potpore romskoj djeci (REYN) pokazalo je da je 42% romskih porodica izjavilo da njihova djeca nemaju pristup kvalitetnim uslugama, uključujući predškolsko obrazovanje (66 % je navelo ograničen pristup) i šire javne usluge. Diskriminacija u obrazovanju i pristupu zdravstvenoj zaštiti i dalje predstavlja prepreku.
• Nedavni izvještaji Human Rights Watcha (2023–2025) i Odbora UN-a o ukidanju rasne diskriminacije (2024) ukazuju na kontinuiranu i upornu diskriminaciju Roma u obrazovanju, zapošljavanju i javnim uslugama. Romska djeca se i dalje suočavaju s preprekama, uz niske stope upisa i završetka osnovnog i srednjeg obrazovanja.
• Bosna i Hercegovina je usvojila Akcioni plan za socijalno uključivanje Roma (2021–2025), usklađen s okvirima Europske unije, s fokusom na povećanje stope završetka obrazovanja, unaprjeđenje stambenog smještaja i zdravlja. Međutim, implementacija je bila ograničena zbog nedovoljnog financiranja (npr. samo 1,3 milijuna KM planirano u budžetu za 2023. godinu za inicijative vezane za Rome) i izazova u koordinaciji između entiteta.
• Širi društveni utjecaji pandemije, dodatno pogoršani inflacijom i krizom u Ukrajini (istraživanja UNDP/UNICEF iz 2022. godine), povećali su siromaštvo i nestašicu hrane, dodatno produbljujući nejednakosti. Ugrožene skupine, uključujući Rome, samohrane roditelje i djecu, bile su najteže pogođene, dok su slabi sustavi socijalne zaštite pokazali nedovoljnu efikasnost u pružanju adekvatne potpore.

Sveukupno, iako je ekonomski oporavak doveo do ponovnog rasta BDP-a (npr. 7,1% u 2021. prema podacima World Banke), strukturne ranjivosti i dalje postoje. Stope siromaštva ostaju visoke (oko 18–20% apsolutnog siromaštva prema novijim procjenama), a Romi su i dalje najviše pogođeni socijalnom isključenošću u oblasti obrazovanja i digitalnog pristupa, uz ograničen napredak u smanjenju tih razlika do 2025. godine.

Prema izvješću UNDP-ija (2020), osobe s invaliditetom predstavljaju najugroženiju, isključenu i marginaliziranu grupu u Bosni i Hercegovini. Poteškoće i prepreke s kojima se ova populacija svakodnevno suočava kreću se od ostvarivanja osnovnih životnih potreba do prava na kretanje, obrazovanje i rad. Upravo je ova populacija imala najviše poteškoća u podnošenju posljedica pandemije u pogledu pristupa obrazovnom sustavu.

Socijalna inkluzija djece iz ugroženih kategorija u srednjem obrazovanju i dalje predstavlja značajan izazov u Bosni i Hercegovini. Iako je ukupna bruto stopa upisa u srednje škole iznosila 84,29% u 2023. godini (blagi pad u odnosu na 85,29% u 2022., prema podacima UNESCO-ovog zavoda za statistiku putem Svjetske banke), i dalje su prisutne značajne razlike, posebno za marginalizirane skupine poput romske djece, djece iz ruralnih ili porodica s niskim prihodima, djece s invaliditetom i povratnika.

Novije procjene ističu stalne prepreke:

• Za romsku djecu, stopa pohađanja srednjeg obrazovanja i dalje je niska. Podaci navedeni u UNICEF-ovoj Analizi stanja djece iz 2020. godine (zasnovani na ranijem MICS istraživanju) ukazuju na to da stopa pohađanja srednje škole iznosi oko 23%, uz još izraženije razlike kod djevojčica (oko 18%). U izvještajima Odbora UN-a za ukidanje rasne diskriminacije iz 2024. godine navodi se da su upis i pohađanje predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja za romsku djecu i dalje na veoma niskom nivou, uz trajno visoke stope napuštanja školovanja uslijed diskriminacije, siromaštva i nedostatka potpore.
• Prelazak iz osnovne u srednju školu generalno je visok na općem nivou (stope napredovanja bile su oko 98% prema podacima iz kasnih 2010-ih), ali se djeca iz ugroženih skupina suočavaju s prekidima u školovanju. Razlozi za neupisivanje ili napuštanje škole uključuju ekonomske pritiske (potreba za radom), nedostatak motivacije ili potpore roditelja, probleme s prijevozom, migracije i diskriminaciju, faktori koji su potvrđeni u postpandemijskim procjenama i koji su usklađeni s ranijim nalazima UNDP-a.
• Pandemija COVID-19 dodatno je pogoršala ove probleme, povećavajući jaz u učenju i rizik od napuštanja školovanja za marginalizirane učenike, što je istaknuto u zajedničkim projektima UN-a (npr. „Osmislimo obrazovanje ponovo“ 2020–2022) fokusiranim na prevenciju napuštanja škole među ugroženim djevojčicama i dječacima.
• Napori u rješavanju pitanja inkluzije uključuju entitetske strategije (npr. Strategije socijalne inkluzije 2021–2027 u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko distriktu BiH, uz podršku UNICEF-a i EU), akcione planove za obrazovanje Roma i inicijative za inkluzivne prakse, iako implementacija ostaje neujednačena zbog fragmentiranog upravljanja i ograničenih resursa.

Napredak je ostao ograničen još od podataka MICS-a iz ranih 2010-ih, pri čemu strukturne ranjivosti i u 2025. godini nastavljaju ometati pravičan pristup srednjem obrazovanju za najisključeniju djecu.

Prema Indeksu socijalne isključenosti (Socijalna uključenost u Bosni i Hercegovini – Nacionalni izvještaj o humanom razvoju iz 2007. godine), 49,4% stanovništva u Bosni i Hercegovini je socijalno isključeno po nekom osnovu, što znači da Bosna i Hercegovina zauzima treće mjesto među susjednim zemljama za koje je provedena procjena.

Mladi u Bosni i Hercegovini suočavaju se s posebno oštrim izazovima povezanim sa socijalnom isključenošću, koji su prvenstveno uzrokovani barijerama na tržištu rada, tranzicijom kroz obrazovanje i širim socioekonomskim nejednakostima. Ključni indikatori za period 2024–2025. uključuju:

• Nezaposlenost mladih (dobi 15–24 godine) iznosi približno 27–31 % (procjene prema modelima Međunarodne organizacije rada su oko 27,3 % u 2024. godini; nacionalni podaci u nedavnim kvartalima bilježe ~30–31 %), što je značajno više od opće stope nezaposlenosti od ~13 %.
• Stopa NEET (mladi ljudi od 15 do 29 godina koji nisu zaposleni, niti su u sustavu obrazovanja ili obuke) iznosi 22,2 % (uz izraženu rodnu razliku: 18,8% za muškarce, 25,9% za žene), što Bosnu i Hercegovinu svrstava među zemlje s višim stopama u Europi.
• Ove brojke doprinose visokim namjerama mladih za emigracijom, niskom povjerenju u institucije, te stalnim rizicima od siromaštva i marginalizacije, kako je istaknuto u nedavnim meta-analizama studija o mladima (2021–2024) i izvještajima EU.

Postpandemijski oporavak je neujednačen, pri čemu strukturni problemi poput neusklađenosti vještina s potrebama tržišta rada, neformalnog zapošljavanja i fragmentiranog upravljanja i dalje koče inkluziju. Inicijative poput planova za Garanciju za mlade na entitetskim nivoima i programa zapošljavanja podržanih od strane EU imaju za cilj rješavanje ovih pitanja, ali i dalje postoje praznine u njihovoj implementaciji.

Definicije i koncepti

Ne postoji usuglašena definicija socijalne inkluzije na državnom nivou u Bosna i Hercegovina, što je posljedica složene ustavne strukture zemlje, u kojoj su nadležnosti u oblastima socijalne politike, obrazovanja, zapošljavanja i zdravstva uglavnom u nadležnosti entiteta (Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska) te Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

Socijalna inkluzija je usko povezana s pristupom obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj zaštiti. Lanac inkluzije započinje pristupom obrazovanju, koje se smatra na temelju za integraciju na tržište rada i samostalan život.

Koncept socijalne inkluzije u Bosni i Hercegovini razumijeva se u skladu s definicijama Europske unije i Vijeće Europe: omogućavanje osobama izloženim riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti da u potpunosti sudjeluju u društvenom, ekonomskom i kulturnom životu, uz ostvarivanje prihvatljivog životnog standarda u društvu u kojem žive. Postojeće zakonodavstvo koje obuhvata oblast socijalne inkluzije u suštini polazi od definicije Vijeća Europe, koja obuhvata tri ključna pojma.

Prema Vijeću Europe, socijalna isključenost je „proces kojim se određeni pojedinci potiskuju na marginu društva i sprječavaju da u potpunosti sudjeluju u društvenim odnosima i razvoju, u skladu sa svojim kapacitetima, zbog siromaštva, nedostatka osnovnih kompetencija i mogućnosti cjeloživotnog učenja ili kao posljedica diskriminacije. Pojedinci i/ili skupine stanovništva tako se udaljavaju od mogućnosti zapošljavanja, prihoda, obrazovanja i obuke te su onemogućeni da se uključe i sudjeluju u društvenim i zajedničkim mrežama i aktivnostima. Isključeni pojedinci i/ili skupine imaju ograničen i neadekvatan pristup institucijama, vlastima i procesima donošenja odluka“ (Vijeće Europe, 2004: 8).

„Socijalna inkluzija je proces kojim se osobama izloženim riziku od siromaštva i socijalne isključenosti osiguravaju mogućnosti i resursi potrebni za puno učešće u ekonomskom, društvenom i kulturnom životu, kao i životni standard i blagostanje koji se smatraju uobičajenim u društvu u kojem žive. Socijalna inkluzija osigurava veće učešće građana u donošenju odluka koje utiču na njihove živote i pristup njihovim osnovnim pravima“ (Vijeće Europe, 2004: 8).

Siromaštvo je treći ključni pojam u kontekstu socijalne inkluzije prema definicijama Vijeća Europe i Europske unije koje se koriste u Bosni i Hercegovini (uz socijalnu isključenost i socijalnu inkluziju). Ova tri pojma čine osnovu za razumijevanje i mjerenje socijalne inkluzije u europskom okviru, a u dokumentima relevantnim za Bosnu i Hercegovinu (npr. entitetske Strategije socijalne uključenosti 2021–2027 i izvještaji UNDP-ija) izričito su navedeni kao međusobno povezani.

Definicija siromaštva ostala je suštinski nepromijenjena od 1975. godine i još uvijek se široko koristi u europskim institucijama:

Siromaštvom se smatra stanje osoba čiji su resursi (materijalni, kulturni i socijalni) toliko ograničeni da ih isključuju iz minimalno prihvatljivog načina života u državi članici u kojoj žive (Odluka Vijeća 75/458/EEZ od 22. lipnja 1975. godine).