Glavni izazovi za socijalnu inkluziju
Prema Izvješću o socijalnoj inkluziji za 2025. godinu, visoka nezaposlenost mladih je jedan od centralnih izazova, značajno utičući na kvalitetu života, socijalnu uključenost i društveno učešće mladih ljudi. Migracije i odljev mozgova su stalni problemi, jer mladi ljudi, obeshrabreni ograničenim mogućnostima i nedostatkom sustavske podrške, nastavljaju napuštati zemlju. Ovaj trend predstavlja dugoročnu prijetnju ekonomskom i socijalnom razvoju BiH. Niska stopa nataliteta i visoka stopa smrtnosti pogoršavaju demografske izglede. Pravni okviri za mlade postoje, ali im nedostaje dosljedna implementacija u cijeloj zemlji, slabeći inkluziju mladih. Obrazovanje nije inkluzivno, a obrazovnom sustavu nedostaje usklađenost sa tržištem rada i ne podržava dovoljno marginalizirane mlade, uključujući Rome, djecu povratnike i mlade sa invaliditetom.
Prema Izvješću, stopa zaposlenosti u BiH u 2023. godini iznosila je 41,5%, što pokazuje blagi porast u odnosu na prethodnu godinu, kada je iznosila 40,2%. Prema podacima Ankete o radnoj snazi za 2022. godinu, stopa aktivnosti iznosila je 47,6%, što predstavlja blagi pad u odnosu na prethodnu godinu, kada je stopa iznosila 48,2%. Rodni jaz je vidljiv u stopi aktivnosti, jer je 59,6% radno sposobnih muškaraca bilo aktivno, u poređenju sa samo 36,1% žena. U 2023. godini stopa nezaposlenosti iznosila je 13,2%, što je smanjenje od 2,2 postotna poena u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno,registrirana nezaposlenost je također zabilježila pad. U prosjeku, u 2023. godini, 348.918 osoba je registrirano kao nezaposlene, što je 15.000 manje nego prethodne godine.
BiH ne koristi EU SILC (Anketa o prihodima i životnim uvjetima), ali se oslanja na Anketu o potrošnji domaćinstava za praćenje socijalne isključenosti.
Anketa o radnoj snazi koju je sprovela Agencija za statistiku BiH u 2023. godini pokazala je da je stopa nezaposlenosti mladih u dobi od 15 do 24 godine iznosila 30,1%, naglašavajući njihov nepovoljan položaj na tržištu rada.
U ožujku 2020. godine, zbog pandemije, škole širom BiH su zatvorene, a institucije zadužene za obrazovanje u BiH pokrenule su e-učenje. Dostupni podaci prema UNDP-ovom Nacionalnom izvješću o ljudskom razvoju za 2020. godinu – Socijalna inkluzija u BiH pokazuje da je 99% djece i mladih koji pohađaju osnovno, srednje i visoko obrazovanje imalo pristup platformama za e-učenje. U međuvremenu, djeca i mladi izvan obrazovnog sustava i bez adekvatnog pristupa informacijskim i komunikacijskim tehnologijama i internetu bili su lišeni mogućnosti e-učenja. Što se tiče socijalne isključenosti, Romi su kategorija stanovništva koja je najviše pogođena ovim problemom, što je potvrđeno brojnim istraživanjima. Romska djeca su nesrazmjerno pogođena, a oni predstavljaju najmanje 6% djece koja nemaju pristup informativnom komunikacijskom sustavu i internetu.
Prema Izvješću UNDP-a, osobe sa invaliditetom su najranjivija, isključena i marginalizirana skupina u BiH. Teškoće i prepreke s kojima se ova populacija svakodnevno suočava variraju od ostvarivanja osnovnih životnih potreba do prava na kretanje, obrazovanje i rad. Ovo je stanovništvo koje je najteže izdržalo posljedice pandemije u smislu pristupa obrazovnom sustavu.
Socijalna inkluzija djece iz ugroženih kategorija u srednjoškolskom obrazovanju predstavlja izazov za BiH. Istraživanje više pokazatelja koje je proveo UNICEF 2010. i 2011. godine (MICS) pokazalo je da 92% srednjoškolaca pohađa srednju školu i u FBiH i u RS. Došlo je do povećanja broja upisa djece iz ruralnih područja u srednju školu, ali je došlo do smanjenja broja upisa u prijelazu iz osnovne u srednju školu. U istraživanju se kao razlozi navode sljedeći: nedostatak motivacije, nedostatak roditeljske podrške, potreba za poslom, preseljenje u drugu zemlju i nedostatak prijevoza su među najvažnijim razlozima za napuštanje obrazovanja prema UNDP-ovom Nacionalnom izvješću o ljudskom razvoju za 2020. godinu.
Prema Indeksu socijalne isključenosti, 49,4% stanovništva u BiH je socijalno isključeno po nekim osnovama, što znači da je BiH na trećem mjestu susjednih zemalja za koje je provedena procjena.
Definicije i koncepti
Na nivou države, ne postoji harmonizirana definicija socijalne inkluzije. Socijalna inkluzija je usko povezana sa pristupom obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj zaštiti. Lanac inkluzije počinje pristupom obrazovanju, koje se smatra temeljem za integraciju na tržište rada i samostalan život.
Koncept socijalne inkluzije je shvaćen u skladu sa definicijama EU i Vijeća Europe: omogućavanje pojedincima u riziku od siromaštva ili isključenosti da u potpunosti sudjeluju u društvenom, ekonomskom i kulturnom životu, uživajući u prihvatljivom životnom standardu.
Postojeće zakonodavstvo koje pokriva područje socijalne inkluzije u suštini počinje sa definicijom Vijeća Europe, koja pokriva tri ključna pojma:
Vijeće Europe: Socijalna isključenost je proces u kojem su određeni pojedinci gurnuti na rub društva i spriječeni da sudjeluju u društvenim odnosima i razvoju u punom opsegu svojih kapaciteta, na osnovu njihovog siromaštva, ili nedostatka osnovnih kompetencija i mogućnosti cjeloživotnog učenja, ili kao rezultat diskriminacije. Pojedinci i/ili grupe stanovništva su tako udaljeni od posla, prihoda i mogućnosti obrazovanja i obuke i spriječeni da se pridruže i sudjeluju u društvenim mrežama i aktivnostima. Isključeni pojedinci i/ili grupe imaju mali i neadekvatan pristup institucijama, vlastima i procesima donošenja odluka” (Vijeće EU, 2004: 8).
Socijalna inkluzija je proces koji osigurava da oni koji su u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti dobiju mogućnosti i resurse potrebne za potpuno učešće u ekonomskom, društvenom i kulturnom životu i da uživaju u životnom standardu i blagostanju koji se smatra normalnim u društvu u kojem žive. Socijalna inkluzija osigurava veće učešće građana u donošenju odluka koje utiču na njihove živote i pristup njihovim osnovnim pravima” (Vijeće EU, 2004: 8).
Siromašni pojedinci ili porodice su oni čiji su resursi (imovina, novčani prihodi i usluge iz javnih i privatnih izvora) toliko neadekvatni da ih sprečavaju da imaju minimalno prihvatljiv način života u državi članici u kojoj žive (Vijeće EU, 1975).