BiH je klasificirana kao zemlja sa višim srednjim dohotkom. Kao bivša republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, BiH je naslijedila potpuno artikuliran moderan sustav obrazovanja, zdravstvene zaštite, socijalnog osiguranja i socijalne pomoći. Iako su osnovne strukture sustava ostale na snazi i danas, uzastopni utjecaj sukoba iz 1990-ih, ekonomske tranzicije, eksternog ekonomskog šoka, politike štednje, niskog rasta i rastuće nejednakosti učinili su mnoge dijelove sustava nesposobnima da osiguraju kvalitet briga i jednakost pristupa koju traže građani.

Postojeći sustav socijalne pomoći stvara nejednakost među svojim klijentima na osnovu mjesta stanovanja (teritorijalna nejednakost) i socijalne kategorije kojoj korisnik pripada (statusna nejednakost).

Sveukupno gledano, sustav socijalne pomoći u BiH ne uspijeva doprijeti do mnogih najugroženijih i spriječiti ih da padnu u siromaštvo.

Sa 9,2 posto BDP-a, izdaci za zdravstvenu zaštitu u BiH su najveći u regiji, ali imaju niže zdravstvene rezultate, manje medicinskog osoblja i broj bolničkih kreveta u poređenju sa susjednim zemljama. Ovo je dijelom rezultat decentralizirane administracije koja podrazumijeva značajno dupliciranje i ometa koordinaciju.

Glavni trendovi u zdravstvenom stanju mladih

Kada je u pitanju stil života mladih u BiH, čini se da je 2014. godine Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo, u saradnji sa Udruženje XY, izdalo nastavni plan i program pod nazivom „Zdravi stilovi života“, koji je namijenjen učenicima osnovne škole, koje treba da pomognu mladima da imaju kvalitetniji život i da nauče šta je kvalitetan život. Prema istraživanju Udruge XY koje je provedeno prije kreiranja nastavnog plana i programa, mladi u BiH uživaju u kupovini (njih 33,9 posto kaže da idu u kupnju barem jednom tjedno, iako polovina nikada nije kupovala preko interneta), a 39 posto mladih vjeruju da je nošenje brendirane odjeće važno ili veoma važno. Zdrava ishrana je važna ili veoma važna za 84,5 posto mladih, dok samo 1,2 posto njih kaže da uopće nije važna. Od svega 16,7 posto mladih koji kažu da imaju više novca za osobne potrebe u odnosu na ostale mlade u BiH, upitno je koliko sebi mogu priuštiti zdravu hranu i brendiranu odjeću. Ipak, 81 posto ispitanika kaže da im je važno ili veoma važno izgledati dobro (48,5 posto njih kaže da je zadovoljno načinom na koji izgledaju, a 27,2 posto je veoma zadovoljno).

51 posto mladih kaže da nikada ne pije alkohol, a 96 posto nikada nije koristilo lake droge. Također, 66,6 posto mladih kaže da ne puši i nikada nije pušilo. S druge strane, njih 20,3 posto svaki dan puši cigarete.

Kada je riječ o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, najčešća dob za prvi polni odnos je 17-18 godina, a 42 posto mladih kaže da po pravilu koristi metode kontrole rađanja. Međutim, 15,5 posto mladih nije bilo ugodno da razgovaraju o ovoj temi.

71,6 posto ispitanika ocjenjuje svoje zdravlje kao vrlo dobro ili odlično. Generalno, može se reći da su mladi ljudi svjesni važnosti zdravih stilova života i nastoje svoj život što više zasnivati na tim osnovama.

U tom kontekstu, 66,3 posto mladih kaže da je bavljenje sportom važno ili veoma važno, iako se 49 posto mladih bavi sportom rijetko ili nikad. Budući da bavljenje sportom ima značajan komercijalni aspekt (zahtijeva posebnu opremu, članarinu u sportskim klubovima ili korištenje sportskih objekata), može se reći da bise mladi ljudi voljeli baviti sportom i smatraju da je to veoma važno, ali ne mogu to priuštiti. Njih 40,8 posto kaže da su zabrinuti zbog siromaštva u društvu, što omogućava da se to identifikuje kao problem koji utječe na njihov život. Naravno, postoje neke sportske aktivnosti koje ne zahtijevaju značajna financijska ulaganja mladih, ali većina sportskih klubova su komercijalni.

Glavni koncepti

BiH je naslijedila sustav socijalnog osiguranja (zdravstveno, starosno penzijsko osiguranje, osiguranje od nezaposlenosti i invalidnosti i u RS-u dječija zaštita) u kojem je pravo vezano za zapošljavanje i na osnovu uplaćenih doprinosa. Pokriće je jednostavno za svakoga ko je formalno zaposlen zajedno sa svojim izdržavanim osobama. Poslodavac odbija doprinos za zdravstveno osiguranje zaposlenog kao stalan postotak osnovne plaće koji ne može biti niži od minimalne zarade, bez minimalne ili maksimalne razine, od njegove ili njene zarade i uplaćuje ga izravno u odgovarajući fond osiguranja u mjesto prebivališta zaposlenog.

S obzirom na to da građani BiH mogu živjeti u jednom entitetu, a raditi u drugom, bitna je povezanost mjesta stanovanja, plaćanja i liječenja. Doprinosi za zdravstveno osiguranje koje poslodavci odbijaju od plata svojih zaposlenih teku u fond u mjestu prebivališta zaposlenog i nisu prenosivi. Od građana u Federaciji Bosne i Hercegovine se očekuje da će planiranu njegu dobiti preko entiteta ili kantona u kojem imaju prebivalište, dok se po zakonu hitna medicinska pomoć pruža u najbližoj odgovarajućoj ustanovi bez obzira na pokrivenost osiguranja. Pacijenti se mogu uputiti negdje drugdje na specijalistički tretman, a plaćanja se prenose između odgovarajućih fondova i ustanova za njegu.

Svaka registrirana osoba dobija zdravstvenu knjižicu i mora se pobrinuti da se na nju redovito (mjesečno ili tromjesečno) ovjerava da dokazuje da je doprinose uplatio on ili u njihovo ime. Papirne knjižice postepeno se zamjenjuju pametnim karticama, ali princip ostaje isti.

Dok je osnovni princip zdravstvenog sustava zasnovanog na osiguranju da se njega pruža onima koji imaju osiguranje, Ustav BiH slijedi Europsku konvenciju o ljudskim pravima. BiH je 2008. godine ratifikacijom Europske socijalne povelje prihvatila obvezu da neosiguranim osobama omogući pristup neophodnoj zdravstvenoj zaštiti. Prema Povelji, stranke su dužne „da osiguraju da se svakoj osobi koja nema adekvatna sredstva i koja nije u mogućnosti osigurati takva sredstva ni vlastitim naporima ni iz drugih izvora, posebno beneficijama u okviru šeme socijalnog osiguranja, odobri odgovarajuću pomoć a, u slučaju bolesti, njegu koja je neophodna zbog njegovog stanja.” Međutim, u praksi, mnogim ljudima nedostaje adekvatna pokrivenost.Trenutne procjene govore da je samo 78 posto stanovništva RS i 86 posto stanovništva FBiH pokriven zdravstvenim osiguranjem. Ova procjena se kreće od niskih 64 posto u Kantonu 10 do visokih 96 posto u Sarajevskom i Zapadnohercegovačkoj županiji. Pored varijacije u nivoi pokrivenosti po entitetima, nivo prosječne potrošnje po stanovniku uvelike varira po županijama Federacije Bosne i Hercegovine. Stopa u Kantonu Sarajevo, na primjer, je skoro duplo viša nego u Srednjobosanskom kantonu. Osim zaposlenih u preduzećima koja su u financijskim poteškoćama (uključujući mnoga državna poduzeća i bolnice) i koja ne plaćaju zakonski propisane doprinose za zdravstveno osiguranje, nedostatak pokrića najčešće pogađa pojedince van formalne ekonomije koji su ranjivi prema jednoj ili više dimenzija.

Iako osobe bez zdravstvenog osiguranja imaju pravo na liječenje, manje je vjerovatno da će oni i njihovi izdržavani članovi obitelji tražiti preventivnu njegu i odlagati rješavanje zdravstvenih problema dok ne postanu akutniji, a samim tim i teži i skupi za liječenje. Dok se hitna pomoć pruža za one bez osiguranja, uprkos nepostojanju garancije “adekvatne pomoći”, ugroženi pojedinci možda nisu svjesni svog prava na njegu i može im biti teško ili nemoguće dobiti njegu.

OPIS OMLADINSKIH POLITIKA