Rad i socijalna politika u BiH su u nadležnosti entiteta i BD. Rad i socijalna politika u BiH su u nadležnosti entiteta i BD. U tom smislu, federalna ministarstva nadležna za rad, socijalnu politiku i zdravstvenu zaštitu su Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH i Ministarstvo zdravstva FBiH, te resorna ministarstva u deset županija.

U RS, Ministarstvo rada, boračko-invalidske zaštite RS i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS nadležna su za kreiranje politika u ovim oblastima, uključujući praćenje trendova. Za socijalnu politiku u BD nadležno je Odjeljenje za zdravstvo i druge usluge, dok poseban odjel za rad trenutno ne postoji.

Ministarstvu civilnih poslova BiH i Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH dodijeljena je samo koordinirajuća uloga u zastupanju interesa gospodarstva u inostranstvu. Uz nadležna ministarstva, uloga monitoringa je relevantnim zakonima i politikama dodijeljena ekonomsko-socijalnom vijećima entiteta i BD, ali prvenstveno u svrhu njihovog internog odlučivanja. Osim toga, na državnom nivou, Agencija za rad i zapošljavanje BiH ima koordinirajuću ulogu (uključujući praćenje i prikupljanje podataka) u zastupanju javnih službi za zapošljavanje entiteta i BD u inozemstvu.

Direkcija za ekonomsko planiranje BiH nadzire analizu ekonomskih i društvenih trendova, kao i praćenje provođenja ekonomskih strategija. Kada je u pitanju sigurnost i zdravlje na radu, ovu oblast prate uprave za inspekcijske poslove u koordinaciji sa navedenim resornim ministarstvima. Entitetski i državni statistički zavodi/agencije zaduženi su za prikupljanje i sustavatizaciju statističkih podataka o relevantnom tržištu rada, obrazovanju i socijalnim pokazateljima i provođenje istraživanja na osnovu međunarodno definiranih metodologija (npr. Anketa o radnoj snazi, Anketa o potrošnji kućanstva, itd.) .

Određeni napodak u politici ostvaren je u 2020. i početkom 2021. godine, posebice u RS, čime je poboljšana relevantnost obrazovanja za trendove na tržištu rada i potrebe industrije. Nije bilo značajnijih poboljšanja obrazovne politike na entitetskom nivou u FBiH, što se djelimično može pripisati ograničenoj nadležnosti FBiH u obrazovnoj politici (uglavnom je u nadležnosti županija).

Decentralizovano obrazovanje u FBiH otežava pravilno praćenje razvoja politike u ovom pogledu. No, vrijedi napomenuti da je Zakon o dualnom obrazovanju u procesu pripreme u Kantonu Sarajevo, a prvi nacrt je izrađen 2019. godine. Vlada Kantona Sarajevo je u sječnju 2020. godine zadužila kantonalno Ministarstvo obrazovanja, znanosti i mladih da prijedlog zakona dostavi na razmatranje i proceduru usvajanja. Međutim, proces izrade politike još nije završen. U RS je u prosincu 2020. godine usvojena Politika obrazovanja odraslih za period 2021-2031, čime je po prvi put definiran strateški okvir politike u ovoj oblasti.

Važna novina je mogućnost da visokoškolske ustanove organizuju kraće vandiplomske studijske programe u trajanju od 1-2 godine (60-120 ECTS), sa jasno definiranom svrhom, kao brži i efikasniji odgovor na trendove i potrebe tržišta rada. Ovo poboljšava vezu između visokog obrazovanja i tržišta rada. Konačno, Vijeće ministara je usvojilo državnu politiku Unaprjeđenja kvalitete i relevantnosti stručnog obrazovanja i osposobljavanja u BiH – na osnovu zaključaka iz Rige (2021-2030) u siječnju 2021. godine.

Politika definira osnovne principe i prioritete koji se odnose na kvalitetu i dostupnost stručnog obrazovanja i usavršavanja, kontinuirani razvoj edukatora i mentora, promociju učenja zasnovanog na radu, itd.

Glavni odgovor politike na poremećaje na tržištu rada uzrokovane krizom COVID-19 bile su Mjere zadržavanja zaposlenosti koje su implementirane kao subvencije plaća. U FBiH, Mjerama zadržavanje zaposlenosti (MZZ) uvedenim na početku krize subvencionirano je samo 37,2% ukupnih troškova rada za minimalnu plaću (nivo doprinosa koji se plaćaju na minimalnu neto plaću), što znači da se intenzitet subvencija smanjuje kako se plaća povećava. Na primjer, samo 7% ukupnih troškova rada je pokriveno za plaće dva puta veće od prosječne plaće. Međutim, ova mjera je dopunjena kantonalnim mjerama zamišljenim kao subvencije neto plaća. Prema tome, kompanije bi mogle da pokriju ukupne troškove rada na nivou minimalne plaće, ako su ispunjavale uvjete za obje mjere. U RS-u su uvedene dvije šeme zadržavanja zaposlenja. Prva pokriva troškove doprinosa za određenu platu isplaćenu zaposlenom – što znači da je proporcionalan visini plaće – i odnosi se na mart i za kompanije sa obustavljenim poslovanjem do 11. maja 2020. godine. Komplementarno ovoj šemi, vlasti u RS-u su uvele i paušalnu mjeru koja pokriva ukupne troškove rada u visini minimalne plaće i odnosi se na april i poduzeća kojima je zabranjen rad nakon 11. maja 2020. godine. Prvom mjerom nadoknađuje se 33,1% ukupnih troškova rada povezanih sa minimalnom plaćom i relativnom razinom se blago povećava sa povećanjem plaća, dok se drugom mjerom nadoknađuje 100% ukupnih troškova rada minimalne plaće i smanjuje se sa povećanjem nivoa plata. Mjere oba entiteta osmišljene su za poduzeća koja prolaze kroz gubitak prihoda, ili poduzeća čije je poslovanje zabranila vlada tokom izolacije. S druge strane, entiteti nisu priložili obvezu primateljima potpore da zadrže subvencionirane zaposlene neko vrijeme nakon dobijanja podrške, što se može objasniti činjenicom da je potpora davana retroaktivno. Na kraju, oba entiteta su uvela razne druge komplementarne mjere za potporu privredi – kao što su garantni fondovi, turistički vaučeri, itd. – čime su neizravno podržali zadržavanje radnih mjesta.

OPIS OMLADINSKIH POLITIKA