Volonterstvo ima dugu povijest u BiH povezanu sa snažnom solidarnosti zajednice. Članovi obitelji i susjedi podržavali su one koji su bili u potrebi (npr. da organiziraju velike društvene događaje kao što su vjenčanja ili sahrane). Ovaj ukorijenjeni običaj naziva se “moba” i bio je posebice uobičajen u ruralnim područjima. Tradicionalno, vjerske institucije su također poticale volonterstvo. Četiri osnovne religije zastupljene u BiH (islam, pravoslavlje, katoličanstvo i judaizam) činile su „osnovu za određene društvene norme kao što su uzajamna pomoć i dobrovoljni rad za dobrobit šire zajednice“, a posebice organizirana pomoć najugroženijima. Ova tradicija se nastavlja i danas, uz volonterske aktivnosti koje organizira širok spektar organizacija civilnog društva.

Nakon Drugog svjetskog rata, u novoosnovanoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, vjerske skupine su izgubile svoj značaj, a volonterstvo je nadzirala država. Međutim, i dalje su postojale prilike za volonterstvo u zajednici, posebice za mlade, iako su bile zakonski nepriznate. Državna tijela su organizirala i kontrolirala neplaćeni rad preko nekoliko vladinih udruga, na primjer, Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ). Rad je organiziran na više razina državne uprave. Djeca i mladi su sudjelovali uglavnom u ekološkim aktivnostima kroz obvezne školske programe; članovi Unije socijalističke omladine (SSO) sudjelovali su u popularnim omladinskim radnim akcijama, koje su podržavale velike društvene radove koji su uključivali izgradnju i rekonstrukciju. Sudjelovanje mladih se smatralo veoma pozitivnim, iako je većinu takozvanog „volonterskog“ rada organizirala centralna vlada, a nedostajalo mu je socijalno ili demokratsko učešće ili vlasništvo zajednice. Razumljivo je da se od tog vremena na volonterstvo gleda kao na reaktivno, a ne proaktivno, što dijelom objašnjava zašto je volonterski sektor u BiH nedovoljno nerazvijen. Nakon sukoba iz 1990-ih i tijekom uspješne implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma, razvoj civilnog društva i volonterizam fokusirani su na humanitarnu pomoć za obnovu i razvoj. Budući da lokalne i entitetske vlasti u BiH imaju ograničene resurse za pružanje socijalnih usluga koristeći postojeću infrastrukturu, nevladin i volonterski sektor preuzeli su glavnu ulogu u socijalnim uslugama i aktivnostima razvoja zajednice.

Od 1995. godine nakon završetka sukoba u BiH, zajedno sa procesima razvoja civilnog društva i demokratizacije, volontiranje je postalo popularnije, posebno među mladima. Prema Socio-ekonomskoj percepciji mladih u BiH koju je objavio Program Ujedinjenih nacija za razvoj BiH (UNDP BiH) u 2017. godini, 13,8% mladih je sudjelovalo u nekim od volonterskih aktivnosti u posljednjih 12 mjeseci. Ovo je ogroman napredak u odnosu na Nacionalno izvješće o humanom razvoju – Veze koje vežu: društveni kapital u BiH koji je objavio UNDP, gdje je oko 4,5% građana BiH izjavilo da se bavi ili je radilo neku vrstu volonterskog rada u 2008. godini.

Dok 13,8% ispitanika iz BiH navodi da se bavi volonterskim aktivnostima, na razini Europske unije (EU) ovaj procenat je skoro duplo veći. Podaci Europskog omladinskog Flash Eurobarometra, istraživanja sprovedenog 2014. godine, pokazuju da je 25% mladih iz EU bilo uključeno u volonterske aktivnosti u prethodnih 12 mjeseci.

Volonterski rad u BiH nije nov koncept, ima duboke kulturne korijene.  Međutim, strateški i strukturirani pristup volonterizmu tek treba da se razvije, uključujući nacionalni okvir sa čvrstim zakonskim i institucionalnim smjernicama.

Ne postoji Državni zakon o volontiranju koji daje definiciju volontiranja, a Zakon o volontiranju RS i Zakon o volontiranju FBiH definiraju volontiranje kao: organiziranu aktivnost u interesu i zajedničkoj dobrobiti RS/FBiH koja doprinosi poboljšanju kvalitete života, aktivnom učešću građana i razvoju humanijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva.

OPIS OMLADINSKIH POLITIKA