Povijesni razvoj
Volonterizam ima dugu povijest u Bosni i Hercegovini, povezanu sa snažnom solidarnošću zajednice. Članovi obitelji i susjedi su podržavali one kojima je pomoć bila potrebna (npr. organiziranjem velikih društvenih događaja poput vjenčanja ili sprovoda). Ovaj dobro ukorijenjen običaj naziva se “moba” i bio je posebno čest u ruralnim područjima. Tradicionalno, vjerske institucije su također poticale volonterizam. Četiri glavne religije zastupljene u Bosni i Hercegovini (islam, pravoslavlje, katoličanstvo i judaizam) činile su “osnovu za određene društvene norme poput međusobne pomoći i volonterskog rada za dobrobit šire zajednice” i organizovale pomoć najugroženijima. Ova tradicija traje i danas, s volonterskim aktivnostima koje organizira širok spektar organizacija civilnog društva.
Nakon Drugog svjetskog rata, u novoosnovanoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, vjerske skupine izgubile su svoju ulogu u podršci volontiranju, koje je preuzela država. Međutim, mogućnosti za volontiranje u zajednici nastavile su postojati, posebno za mlade, iako nisu bile pravno priznate. Državne vlasti organizirale su i kontrolirale neplaćeni rad putem više državnih organizacija, na primjer Savez socijalističkog radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ). Rad je bio organiziran na više nivoa državne uprave.
Djeca i mladi sudjelovali su uglavnom u ekološkim aktivnostima kroz obavezne školske programe, dok su članovi Saveza socijalističke omladine (SSO) sudjelovali u popularnim omladinskim radnim akcijama, koje su podržavale velike projekte izgradnje i obnove. Učešće mladih smatralo se veoma pozitivnim, iako je većina takozvanog „dobrovoljnog“ rada bila organizirana od strane centralne vlasti i nije uključivala širu društvenu ili demokratsku participaciju niti vlasništvo zajednice nad tim procesima.
Razumljivo, od tog perioda volontiranje se često promatra kao reaktivno, a ne proaktivno djelovanje, što djelomično objašnjava zašto je sektor volontiranja u Bosni i Hercegovini nedovoljno razvijen. Nakon sukoba iz 1990-ih i tijekom uspješne implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma, razvoj civilnog društva i volontiranje bili su prvenstveno usmjereni na humanitarnu pomoć za obnovu i razvoj. Budući da lokalne i entitetske vlasti u Bosni i Hercegovini imaju ograničene resurse za pružanje socijalnih usluga kroz postojeću infrastrukturu, nevladin i volonterski sektor preuzeo je značajnu ulogu u pružanju socijalnih usluga i aktivnostima razvoja zajednice.
Od 1995. godine, nakon završetka sukoba u Bosni i Hercegovini, i s procesima razvoja civilnog društva i demokratizacije, volontiranje je postalo popularnije, posebno među mladima. Prema Socio-ekonomskim percepcijama mladih u Bosni i Hercegovini koje koje je objavio Program Ujedinjenih naroda za razvoj u Bosni i Hercegovini (UNDP BiH) 2017. godine, „13,8% mladih je učestvovalo u nekim od volonterskih aktivnosti u prethodnih 12 mjeseci.“ Ovo je ogroman napredak u odnosu na Nacionalni izvještaj o ljudskom razvoju – Veze koje povezuju: Društveni kapital u Bosni i Hercegovini koji je objavio UNDP, gdje je oko 4,5 % građana Bosne i Hercegovine izjavilo da su 2008. godine radili neki oblik volonterskog rada.
Glavni koncepti
U Bosni i Hercegovini, volonterski rad nije nov koncept, ima duboke kulturne korijene. Međutim, strateški i strukturirani pristup volonterstvu još uvijek nije razvijen, uključujući nacionalni okvir sa snažnim pravnim i institucionalnim smjernicama.
Ne postoji nacionalni zakon o volontiranju koji daje definiciju volontiranja, a Zakon o volontiranju u Republici Srpskoj, Zakon o volontiranju u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakon o volontiranju u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine definiraju volontiranje kao: organiziranu aktivnost u interesu i zajedničkoj koristi Republike Srpske/Federacije Bosne i Hercegovine/Brčko distrikta koja doprinosi poboljšanju kvaliteta života, aktivnom učešću građana i razvoju humanističnijeg i pravednijeg demokratskog društva.
Zakon o volontiranju u Republici Srpskoj
Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Zakon o volontiranju 2008. godine (Službeni list Republike Srpske, br. 73/08). Godine 2013. Narodna skupština Republike Srpske usvojila je novi Zakon o volontiranju (više od 50 % prethodnog zakona je promijenjeno – Službeni glasnik Republike Srpske, br. 89/13) koji se smatra najfleksibilnijim i najadekvatnijim Zakonom o volontiranju u balkanskom regionu. Novi zakon je izrađen kako bi odgovorio na mnoge nedostatke identificirane kao prepreke za adekvatnu provedbu zakona.
Zakon obuhvaća osnovne definicije vezane za volontiranje, uvjete za volontiranje, principe organiziranja volontiranja, uvjete za ugovor o volontiranju, prava i obaveze volontera i organizatora volontiranja, priznavanje, potporu i razvoj volontiranja, kao i kaznene odredbe za moguće slučajeve kršenja zakona.
Pojmovi „volonter“ i „volontiranje“ koriste se isključivo u ovom zakonu, ali i dalje postoje različita tumačenja što znači biti volonter ili što je volontiranje. To je posljedica ranijih zakona o radu (na svim nivoima vlasti u zemlji) koji su isti termin koristili i za neplaćeni pripravnički rad. Važeći Zakon o radu više ne koristi taj termin, međutim Zakon o volontiranju definira aktivnosti koje se ne mogu smatrati volontiranjem:
- praktičan rad i stručno osposobljavanje bez ugovora o radu (neplaćeni pripravnički rad, definiran Zakonom o radu),
- pružanje usluga ili obavljanje aktivnosti koje je osoba dužna pružiti drugoj osobi,
- izvršenje sudskih i drugih odluka nadležnih organa,
- obavljanje usluga ili aktivnosti uobičajenih u porodičnim, prijateljskim i komšijskim odnosima,
- obavljanje usluga ili aktivnosti koje se odnose na doniranje imovine i novca ili davanje imovine na korištenje bez naknade.
Zakon definira volontiranje kao organiziranu aktivnost u interesu i za opće dobro Republike Srpske koja doprinosi unapređenju kvaliteta života, aktivnom učešću građana i razvoju humanijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva. Ipak, zakon naglašava tri osnovne karakteristike volontiranja kao aktivnosti:
- obavlja se slobodnom voljom i na dobrovoljnoj osnovi,
- podrazumijeva pružanje pomoći drugoj osobi ili djelovanje za opće dobro i interes,
- nije motivirano stjecanjem financijske niti bilo kakve druge materijalne koristi.
Prema zakonu, volonter može biti svaka domaća ili strana osoba starija od 15 godina. Time zakon obuhvaća i omladinsko volontiranje (mladi od 15 do 30 godina), iako to nije izričito posebno definirano. Istovremeno, postoje strogi principi koji propisuju uvjete pod kojima maloljetnici (od 15 do 18 godina) mogu biti angažirani kao volonteri.
Što se tiče trajanja volontiranja, zakon propisuje da volonteri mogu biti angažirani najviše 30 radnih sati sedmično.
Organizatori volontiranja mogu biti sva pravna lica registrirana kao udruge građana ili fondacije, republički ili lokalni organi vlasti, javne ustanove, privatne ustanove koje djeluju u oblasti zdravstva i obrazovanja, kao i vjerske zajednice. Zakon također prepoznaje trendove iz razvijenih zemalja, poput korporativnog volontiranja, te definira uvjete pod kojima profitne kompanije mogu djelovati kao organizatori volontiranja.
Zakon prepoznaje značaj uspostavljanja efikasnih mehanizama promocije i razmjene informacija, razvoja resursa, umrežavanja i koordinacije u oblasti volontiranja. Stoga definira lokalne volonterske servise kao strukture čija je uloga informiranje i povezivanje građana zainteresiranih za volontiranje s odgovarajućim volonterskim aktivnostima ili organizatorima volontiranja. Ove strukture mogu se osnivati isključivo u okviru neprofitnih pravnih lica, a njihove usluge su besplatne.
Ugovor o volontiranju nije obavezno pisan dokument koji definira ugovorna prava i obaveze između volontera i organizatora volontiranja. Međutim, obavezan je kada su korisnici volonterskih aktivnosti osobe iz ugroženih kategorija stanovništva (djeca, osobe s tjelesnim invaliditetom, osobe s mentalnim poteškoćama, starije osobe, pacijenti i osobe koje su potpuno ili djelomično izgubile radnu sposobnost). Također, ugovor o volontiranju je obavezan kada organizator volontiranja angažira maloljetnike kao volontere.
Kako je Zakon o volontiranju u Federaciji Bosne i Hercegovine sličan Zakonu o volontiranju u Republici Srpskoj, ističu se samo razlike između ova dva zakona. Zakon o volontiranju u Federaciji Bosne i Hercegovine usvojen je 2012. godine.
Zakon obuhvaća osnovne definicije vezane za volontiranje: uvjete za volontiranje, principe organiziranja volontiranja, mjere potpore volontiranju, ugovor o volontiranju, prava i obaveze volontera i organizatora volontiranja, uvjete za zaključivanje ugovora o volontiranju, vođenje evidencija o volontiranju, izvještavanje o volontiranju, korištenje volonterske knjižice, izdavanje potvrde o volontiranju, upravni nadzor nad provođenjem zakona i kaznene odredbe za moguće povrede zakona.
Razlike između zakona o volontiranju u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj:
- vjerske zajednice, privatne ustanove koje djeluju u oblasti zdravstva i obrazovanja te profitni sektor (korporativno volontiranje) nisu definirani kao organizatori volontiranja prema zakonu Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon Federacije Bosne i Hercegovine definira „dugoročno volontiranje“ kao kontinuiranu volontersku aktivnost dužu od 240 sati u periodu od najmanje tri mjeseca. Ova vrsta volontiranja priznaje se kao službeno radno iskustvo, što se dokazuje potvrdom koju izdaje Ministarstvo pravde kao organ upravnog nadzora, nakon završetka volonterske aktivnosti. Zbog toga zakon propisuje da svaki organizator dugoročnog volontiranja mora imati akreditaciju za provođenje dugoročnog volontiranja, koja važi pet godina i izdaje je Ministarstvo.
- Zakon Federacije Bosne i Hercegovine definira volontersku knjižicu kao lični dokument volontera koji su angažirani isključivo u dugoročnim volonterskim aktivnostima. Potvrda o volontiranju nije obavezan dokument i izdaje se na zahtjev volontera za bilo koju vrstu volontiranja (kratkoročno ili dugoročno).
- Zakon Federacije Bosne i Hercegovine propisuje obvezu organizatora volontiranja da Ministarstvu pravde podnose godišnji izvještaj o volontiranju.
- Zakon Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da je ugovor o volontiranju obavezan u svim situacijama, a organizatori volontiranja dužni su dostaviti kopiju svakog ugovora o volontiranju Ministarstvu pravde Federacije Bosne i Hercegovine (u slučaju dugoročnog volontiranja).
- Zakon Federacije Bosne i Hercegovine kao mehanizme za priznavanje, potporu i razvoj volontiranja predviđa nagradu za volontiranje i priznavanje dugoročnog volontiranja kao radnog iskustva.
Zakon o volontiranju Brčko distrikta usvojen je 2018. godine. Zakon u Brčko distriktu prepoznaje mlade kao ključnu kategoriju volontera, ali specifičnost je u povezanosti sa Zakonom o mladima Brčko distrikta. Brčko distrikt kroz svoje politike snažnije naglašava “volonterski rad” (stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa) kao metodu stjecanja prvog radnog iskustva za mlade nakon školovanja.
Slično kao u entitetima, maloljetnici s navršenih 15 godina mogu volontirati uz pismenu suglasnost roditelja ili staratelja, uz stroga ograničenja da rad ne smije ugrožavati njihovo zdravlje, razvoj ili školovanje. U Federacije Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, zakoni su veoma detaljni u pogledu toga kako se volonterski rad u struci (nakon završenog fakulteta ili srednje škole) priznaje kao radno iskustvo potrebno za polaganje stručnog ispita ili za učešće na natječajima.
U Brčko distriktu, ovaj segment se često rješava kroz posebne programe Vlade za stručno osposobljavanje, koji se kolokvijalno nazivaju “volontiranjem”, ali su zapravo plaćeni iz proračuna (naknada za topli obrok i prijevoz), što ih razlikuje od klasičnog “čistog” volontiranja definiranog Zakonom o volontiranju.
Republika Srpska ima veoma centraliziran sustav preko Ministarstva porodice, omladine i sporta, koje vodi Registar organizatora volontiranja i dodjeljuje Republičku nagradu za volontiranje. Federacije Bosne i Hercegovine ima decentraliziraniji pristup, gdje su organizatori (udruge) dužni voditi evidenciju, a Ministarstvo pravde nadzire provođenje zakona.
Brčko distrikt se oslanja na Odjel za stručne i administrativne poslove koje koordinira rad s udrugama građana, ali je proces prijave i evidencije često izravniji s manje birokratskih koraka nego Federaciji Bosne i Hercegovine.
Zakon Brčko distrikta je prilično fleksibilan po pitanju ugovora za kratkotrajne aktivnosti, ali je stroži kada su u pitanju međunarodni volonteri ili rad s osjetljivim skupinama u Distriktu, zahtijevajući jasnije definirane obaveze osiguranja volontera. Glavna prednost za mlade u Brčko distriktu je to što je sustav “manji”, pa je komunikacija između organizacija mladih i Vlade brža, ali je glavni nedostatak manja transparentnost budžetskih izdvajanja za same volonterske programe u poređenju s entitetima.