Historijski razvoj
Volonterstvo ima dugu historiju u Bosni i Hercegovini (BiH), povezano sa snažnom solidarnošću zajednice. Članovi porodice i susjedi podržavali su one kojima je potrebna pomoć (npr. za organiziranje velikih društvenih događaja kao što su vjenčanja ili sahrane). Ovaj dobro ukorijenjeni običaj naziva se “moba” i bio je posebno uobičajen u ruralnim područjima. Tradicionalno, vjerske institucije su također ohrabrivale volonterizam. Četiri primarne religije zastupljene u BiH (islam, pravoslavlje, katoličanstvo i judaizam) činile su “osnovu za određene društvene norme kao što su uzajamna pomoć i volonterski rad za dobrobit šire zajednice“, te su organizovale pomoć najugroženijima. Ova tradicija se nastavlja i danas, sa volonterskim aktivnostima koje organizira širok spektar organizacija civilnog društva.
Nakon Drugog svjetskog rata, u novoosnovanoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, vjerske grupe su izgubile svoju ulogu za podršku volontiranju kojim je upravljala država. Međutim, mogućnosti volontiranja u zajednici i dalje su postojale, posebno za mlade, iako nisu bile zakonski priznate. Državne vlasti su organizovale i kontrolisale neplaćeni rad kroz nekoliko vladinih udruženja, na primjer, Socijalistički savez radnih ljudi Jugoslavije (SSRNJ). Rad je bio organiziran na više nivoa državne uprave. Djeca i mladi su učestvovali uglavnom u ekološkim aktivnostima kroz obavezne školske programe; članovi Saveza socijalističke omladine (SSO) učestvovali su u popularnim Omladinskim radnim akcijama, koje su podržavale velike radove u zajednici koji su uključivali izgradnju i rekonstrukciju. Učešće mladih je viđeno kao vrlo pozitivno, iako je većina takozvanog “volonterskog” rada bila organizirana od strane centralne vlade i nedostajala mu je društvena ili demokratska uključenost ili vlasništvo zajednice. Razumljivo, od tog vremena, volonterizam je viđen kao reaktivan, a ne proaktivan, što, djelimično, objašnjava zašto je volonterski sektor u BiH nedovoljno razvijen. Nakon sukoba 1990-ih i tokom uspješne implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma, razvoj civilnog društva i volonterizam fokusirani su na humanitarnu pomoć za obnovu i razvoj. Budući da lokalne i entitetske vlasti u BiH imaju ograničene resurse za pružanje socijalnih usluga koristeći postojeću infrastrukturu, nevladin i volonterski sektor preuzeli su glavnu ulogu u socijalnim uslugama i aktivnostima razvoja zajednice.
Od 1995. godine nakon završetka sukoba u BiH, a zajedno sa procesima razvoja civilnog društva i demokratizacije, volontiranje je postalo sve popularnije, posebno među mladima. Prema Socio-ekonomskoj percepciji mladih u BiH koju je objavio Program Ujedinjenih nacija za razvoj BiH (UNDP BiH) u 2017. godini, 13,8% mladih je učestvovalo u nekim od volonterskih aktivnosti u posljednjih 12 mjeseci. Ovo je ogroman napredak u odnosu na Nacionalni izvještaj o ljudskom razvoju – The Ties That Bind: Social Capital in BiH koji je objavio UNDP, gdje je oko 4,5% građana BiH izjavilo da su radili ili rade neku vrstu volonterskog rada u 2008. godini.
Glavni koncepti
U BiH, volonterski rad nije novi concept, ima duboke kulturne korijene. Međutim, strateški i strukturirani pristup volonterizmu tek treba razviti, uključujući nacionalni okvir sa snažnim pravnim i institucionalnim smjernicama.
Ne postoji nacionalni zakon o volontiranju koji daje definiciju volonterstva, a Zakon o volontiranju u RS i Zakon o volontiranju u FBiH definiraju volontiranje kao: organizovanu aktivnost u interesu i zajedničkoj dobrobiti RS/FBiH koja doprinosi poboljšanju kvaliteta života, aktivnom učešću građana i razvoju humanističnijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva.
Narodna skupština RS usvojila je Zakon o volontiranju 2008. godine (“Službeni glasnik RS”, br. 73/08). Narodna skupština RS je 2013. godine usvojila novi Zakon o volontiranju (izmijenjeno je preko 50% prethodnog zakona – Službeni glasnik RS, broj 89/13) koji se smatra najfleksibilnijim i najadekvatnijim zakonom o volontiranju u balkanskoj regiji. Novi zakon je izrađen kako bi odgovorio na mnoge nedostatke koji su identificirani kao prepreke adekvatnoj provedbi zakona.
Zakon obuhvata osnovne definicije koje se odnose na volontiranje, uslove za volontiranje, principe za organizaciju volontiranja, uslove za ugovor o volontiranju, prava i obaveze volontera i organizatora volontiranja, priznavanje, podršku i razvoj volontiranja i kaznene odredbe za moguće situacije kršenja zakona.
Termini “volonter” i “volontiranje” koriste se samo ovim zakonom, ali još uvijek postoje različita razumijevanja šta je volonterstvo ili volontiranje. To je posljedica prethodnih zakona o radu (na svim državnim nivoima u zemlji) koji su također koristili ovaj termin za neplaćeno stažiranje. Sadašnji Zakon o radu više ne koristi ovaj termin, međutim Zakon o volontiranju definira slučajeve koji se ne mogu definirati kao volontiranje:
- praktičan rad i stručno usavršavanje bez ugovora o radu (neplaćena praksa, definirana Zakonom o radu),
- Obavljanje usluga ili aktivnosti koje je osoba dužna pružiti drugoj osobi,
- Izvršenje sudova i drugih odluka nadležnih organa,
- Obavljanje usluga ili aktivnosti uobičajenih u obiteljskim, prijateljskim i susjedskim odnosima,
- Obavljanje usluga ili aktivnosti koje se odnose na donaciju imovine i novca ili pružanje imovine za korištenje besplatno.
Zakon definira volontiranje kao organiziranu aktivnost u interesu i zajedničkoj dobrobiti RS koja doprinosi poboljšanju kvaliteta života, aktivnom učešću građana i razvoju humanističnijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva. Ipak, Zakon naglašava tri krajnje karakteristike volontiranja kao aktivnosti:
- Radi se slobodnom voljom i na dobrovoljnoj osnovi,
- Pruža pomoć drugoj osobi, ili je za zajedničku korist i interes,
- Nije motivisano sticanjem finansijskih koristi ili bilo koje druge materijalističke koristi.
Prema Zakonu, volonter može biti bilo koja osoba, domaća ili strana, starija od 15 godina. Stoga, Zakon obuhvata volontiranje mladih (mladi u dobi od 15 do 30 godina), čak i to nije eksplicitno definirano kao takvo. Međutim, postoje i strogi principi koji definiraju koji uslovi trebaju biti ispunjeni da bi se maloljetnici uključili kao volonteri (u dobi od 15 do 18 godina).
Što se tiče vremenskog okvira volontiranja, Zakon definira da volonter može biti angažiran maksimalno 30 radnih sati sedmično.
Organizatori volontiranja mogu biti bilo koja pravna osoba registrovana kao udruženje ili fondacija građana, bilo koje republičko ili lokalno tijelo samouprave, javna ustanova, privatna ustanova koja radi u oblasti zdravstva i obrazovanja i bilo koja vjerska zajednica. Osim toga, Zakon je također prepoznao trendove u razvijenim zemljama kao što je korporativno volontiranje, te stoga također definira koji uslovi trebaju biti ispunjeni da bi se profitabilne kompanije angažovale kao organizatori volontiranja.
Zakon je prepoznao važnost uspostavljanja efikasnih mehanizama promocije i razmjene informacija, razvoja resursa, umrežavanja i koordinacije u oblasti volontiranja. Stoga, Zakon definira lokalne volonterske službe kao strukture sa ulogom informiranja i povezivanja građana zainteresiranih za volontiranje sa adekvatnom volonterskom aktivnošću ili organizatorom volontiranja. Ove strukture mogu biti uspostavljene samo unutar neprofitne pravne osobe, a ona pruža svoje usluge besplatno.
Volonterski ugovor nije obavezan pisani oblik koji definira ugovorna prava i obaveze između volontera i organizatora volontiranja. Međutim, obavezan je kada su korisnici volonterskih aktivnosti oni koji su prepoznati kao dio ugroženih grupa građana (djeca, osobe sa fizičkim invaliditetom, osobe sa mentalnim poteškoćama, starije osobe, medicinski pacijenti i osobe koje su potpuno ili djelimično izgubile radnu sposobnost). Također, ugovor o volonterstvu je obavezan kada organizatori volontiranja angažiraju maloljetnike kao volontere.
Kako je Zakon o volontiranju u FBiH sličan Zakonu o volontiranju u RS, samo će biti istaknute razlike između ova dva zakona.
Zakon o volontiranju u FBiH usvojen je 2012. godine.
Zakon obuhvata osnovne definicije vezane za volontiranje: uslovi za volontiranje, principi za organizovanje volontiranja, mjere podrške volontiranju, ugovor o volontiranju, prava i obaveze volontera i organizatora volontiranja, uslove za sklapanje ugovora o volontiranju, vođenje evidencije o volontiranju, izvještavanje o volontiranju, korištenje volonterske iskaznice, izdavanje potvrdnog pisma o volontiranju, administrativna kontrola provedbe Zakona i kaznene odredbe o mogućim kršenjima zakona.
Razlike između zakona o volontiranju u FBiH i RS:
- Vjerske zajednice, privatne institucije koje djeluju u oblasti zdravstva i obrazovanja i profitabilni sektor (korporativno volontiranje) nisu definirani kao organizatori volontiranja prema Zakonu FBiH.
- Zakon u FBiH definira da je “dugoročno volontiranje” kontinuirana volonterska aktivnost duža od 240 sati u periodu od najmanje tri mjeseca. Ova vrsta volontiranja je prepoznata kao službeno radno iskustvo koje se dokazuje pismom potvrde koje je izdalo Ministarstvo pravde kao administrativno kontrolno tijelo, nakon završetka volonterske aktivnosti. Stoga je Zakonom u FBiH definirano da je svaki organizator dugoročnog volontiranja dužan da dobije akreditaciju za obavljanje dugoročnog volontiranja koja važi na period od pet godina i koju izdaje Ministarstvo.
- Zakon u FBiH definira volontersku iskaznicu kao lični dokument volontera koji se bave samo dugoročnim volonterskim aktivnostima. Pismo potvrde o volontiranju nije obavezan dokument, a izdaje se na zahtjev volontera za bilo koju vrstu volontiranja (kratkoročno ili dugoročno).
- Zakon u FBiH definira da su organizatori volontiranja dužni podnijeti godišnji izvještaj o volontiranju Ministarstvu pravde.
- Zakon o volonterstvu definira ugovor o volonterstvu kao obavezan u svim situacijama, a organizatori volontiranja su dužni dostaviti kopiju svakog ugovora o volonterstvu Ministarstvu pravde FBiH (samo u slučaju dugoročnog volontiranja).
- Zakon u FBiH definira samo nagradu za volontiranje i priznavanje dugoročnog volontiranja kao radno iskustvo i mehanizam za priznavanje, podršku i razvoj volontiranja.
BD Zakon o volontiranju je usvojen 2018. godine.